Potpora Vjeronauku u školama

Ovim putem želimo izraziti potporu Vjeronauku u školama te pokazati da su suptilni i manje suptilni napadi te težnje da ga se izbaci iz škola stav radikalne manjine, a ne većine građana RH, bili oni ateisti, agnostici ili pripadnici neke vjerske ili religijske zajednice.

Za one koji žele znati više, prilažemo tekst vlč. Tomislava Šaguda

"Vjeronauk u školi
Uvod
Početkom svake školske godine pokreće se ista tema o vjeronauku u školi. Iako je tema po sebi vrlo zanimljiva i intrigantna, kvalitetni argumenti gotovo da se ne mogu čuti, rasprave idu u potpuno krivom smjeru, a zaključaka i plodova nema.
1. Europska praksa
Hrvatska nije usamljena kada je riječ o ovoj temi, stoga valja početi od situacije u Europi: prvo od opće društvene klime pa onda do konkretnih rješenja i modela školskog vjeronauka. Brojna istraživanja govore da su ljudi sve religiozniji, ali i da nikada nisu bili manje vezani uz neku religijsku instituciju. U porastu je religijski fundamentalizam, koji povremeno prerasta u neki oblik terorizma, dok istovremeno globalizacija i migracije dovode do susreta brojnih kultura i religijskih tradicija.
Škola snažno oblikuje javno mišljenje pa stoga svaka malo veća interesna skupina želi imati utjecaja i udjela u tom procesu.
Europske institucije jednoglasnu podržavaju i potiču vjeronauk u školi. Postojeće se rasprave više bave kvalitetom programa i pitanjem koji vjeronauk ili religijski odgoj treba odabrati nego pitanjem je li vjeronauku mjesto u školi. Sukladno temeljnim europskim vrijednostima, Vijeće Europe jasno preporučuje religijski odgoj i obrazovanje u školama. Organizacija za europsku sigurnost i suradnju (OESS), najveća međuvladina organizacija koja se bavi sigurnošću i promoviranjem ljudskih prava, preporučuje da se u školske sustave uvede takvo religijsko obrazovanje koje je u skladu s ljudskim pravima, koje podržava temeljne ljudske slobode, koje poštuje ulogu obitelji i religijskih zajednica na određenom području i koje se zasniva na kvalitetnim programima i kvalificiranom nastavnom kadru.
Svatko ima pravo zagovarati izbacivanje vjeronauka iz škola, ali nema pravo istodobno tvrditi kako se radi o proeuropskim i općeprihvaćenim vrijednostima. Štoviše, zastupajući takav stav, radi izravno protiv onoga što su države Europe definirale kao ljudsko pravo.
Modeli vjeronauka u školama
Postoji nekoliko različitih modela vjeronauka u školama:
Konfesionalni vjeronauk – vjeronauk jedne vjerske zajednice; detaljno se obrađuju njezini pogledi na svijet, a druge se vjere obrađuju u puno manjem obujmu.
Nadkonfesionalni vjeronauk – isti vjeronauk za sve učenike; više je nalik religijskom odgoju jer se obrađuju sve vjere ili konfesije.
Bez vjeronauka – bez ikakvog vjeronauka ili vjerskog odgoja u školama.
Modeli u europskim zemljama
Konfesionalni vjeronauk
• Zemlje u kojima pored katoličkog vjeronauka postoji i vjeronauk drugih konfesija i/ili religija: Austrija, Belgija, Bosna i Hercegovina, Finska, Hrvatska, Latvija, Litva, Luksemburg, Njemačka, Poljska, Portugal, Slovačka, Španjolska, pokrajine Alsace i Lorraine u Francuskoj.
• Zemlje u kojima je državno zajamčen samo konfesionalni vjeronauk većinske konfesije/religije, dok ostale konfesije/religije mogu organizirati svoju nastavu vjeronauka o vlastitom trošku: Irska, Italija (s mogućnošću upisivanja alternativnog izbornog predmeta), Grčka, Malta, Rumunjska.
• Zemlje u kojima se vjeronauk bilo koje vjeroispovijesti može održavati fakultativno, kao slobodan izbor, izvan školskog kurikula (programa) i vremena: Češka, Mađarska, Moldavija, Rusija, Bugarska.
Nadkonfesionalni vjeronauk
Države s istim vjeronaukom za sve učenike: Danska, Estonija, Island, Norveška, Švedska, mnogi kantoni Švicarske, Ukrajina, Velika Britanija.
Bez vjeronauka u školi
Države bez ikakvog oblika vjeronauka u školi: Albanija, Francuska (u novije vrijeme religijska znanja pojačano su uvedena u druge školske predmete), Slovenija (najnovije: Etika i religije u 7., 8. i 9. razredu), Bjelorusija.
Kao što je vidljivo iz priloženog, Hrvatska se po pitanju vjeronauka u školi nalazi gdje i većina europskih zemalja.
2. Analiza argumenata protiv vjeronauka
Prije nego što započnemo razlagati zašto je vjeronauk u školi nužan, odgovorit ćemo na nekoliko čestih prigovora vjeronauku koji se mogu čuti u javnosti.
2.1. Vjeronauk je protivan znanosti
Ne postoji nijedan dokaz za ovu tvrdnju, barem ne kada je riječ o katoličkom vjeronauku – s ostalima nisam upoznat pa to ne mogu sa sigurnošću tvrditi. Ne postoji ništa u udžbenicima iz biologije ili fizike što bi bilo kontradiktorno nekoj stavci iz programa za vjeronauk. Kao argument navode se teorija evolucije i Velikog praska, no u samom se udžbeniku iz vjeronauka naglašava kako ovi primjeri nisu u suprotnosti s katoličkom vjerom. Čini se da zagovornici ove teze nisu upoznati s programom vjeronauka.
2.2. Vjeronauk diskriminira i nema alternativu
Vjeronauk ne diskriminira, jer ga može upisati svatko, bez obzira na vjersku pripadnost. Na satu se ne ocjenjuje vjera, već znanje iz predmeta. U srednjim školama postoji alternativa – etika, no ona nije prikladna alternativa jer se ne bavi čovjekovom religioznošću, već samo njegovom moralnošću. Nešto slično u osnovnoj školi ne postoji. Oboje navedeno nije razlog za izbacivanje vjeronauka iz škole niti je Crkva ta koja je uzrok problema, nego oni koji tu alternativu već 30 godina ne uspijevaju osmisliti.
2.3. Lutanja po strašnim školskim hodnicima
Nije jasno što je to toliko strašno ili toliko opasno na školskim hodnicima. Problem rupa u satnici problem je škole koja satnicu izrađuje, a ne Crkve ili vjeronauka. Postoje i drugi izborni predmeti koje učenici većinski upisuju, ali oko njih nitko ne diže buku. Osobno sam u osnovnoj školi išao na izborni njemački jezik. Nekoliko je učenika za to vrijeme lutalo hodnicima. Svi smo bili ljubomorni na njih i nakon sata bismo ih znatiželjno ispitivali što su radili. Djeci je rupa u nastavi nešto uzbudljivo, a ne strašno.
2.4. Sekularna država
I druge su zemlje sekularne, i to puno “sekularnije” od Hrvatske, ali nijedna od njih ne dovodi u pitanje vjeronauk u školi. Sekularnost, vrlo pojednostavljeno, znači da biskup ne može imenovati predsjednika ili premijera i obrnuto. Financiranje vjerskih zajednica javnim novcem, vjeronauk u školi, vjerski i državni blagdani, blagoslov gradske vijećnice… sve to nema nikakve veze s konceptom sekularnosti, nego je stvar dogovora.
Ovo se često povezuje s idejom da je vjeronauk nasilno uveden 1991. godine, što nije istina. Vjeronauk tada nije uveden, nego je vraćen u škole, gdje je bio od začetka hrvatskog školstva, a odakle je izbačen 1952. godine, u vrijeme totalitarnog režima. Slično je bilo i u drugim zemljama u kojima su nakon razdoblja nacističke ili komunističke vladavine ponovno uspostavljene demokratske slobode.
Vjeronauk u školama zajamčen je Vatikanskim ugovorima, što je također uobičajena europska praksa, pa stoga Sabor nema nikakve ovlasti izbaciti ga. Neka usput bude rečeno: prema tim ugovorima, škole su dužne osigurati dva sata vjeronauka tjedno, što je u srednjim školama trenutno praksa samo u katoličkim školama, dok u javnima nije.
2.5. Financiranje vjeroučitelja
Vjeronauk promiče ciljeve škole i služi javnom dobru pa se zato treba i financirati javnim novcem. Tako je uređeno društvo u kojem živimo. Država uzima novac svima i onda ga raspoređuje onako kako ona misli da je dobro. Isključiti financiranje vjeronauka i vjerskih zajednica iz ovakvog modela predstavljalo bi diskriminaciju. U nekim zemljama, npr. SAD-u, država ne financira vjerske zajednice, ali ni školstvo, ni zdravstvo, ni mirovine, ni puno toga drugoga u mjeri u kojoj to radi naša država. Porezi su niski i ljudi mogu sami birati kamo će sa svojim novcem. To je jedan neposredniji oblik demokracije koji ima svoje prednosti i mane. Zagovarati zabranu financiranja isključivo vjerskih institucija, a istodobno zahtijevati socijalnu državu koja će se putem visokih poreza brinuti za zajedničko dobro, školski je primjer diskriminacije, da ne kažemo i govor mržnje. S druge strane, zagovarati općenito smanjenje ovlasti i opsega nadležnosti države u društvu, što bi uključivalo niže poreze ali i manje izdatke za vjerske i ostale zajednice, jest legitiman cilj, no to je sasvim druga tema.
Nadalje, u Hrvatskoj preko 90 posto učenika upisuje vjeronauk. Očito građani ove zemlje žele da vjeronauk bude prisutan u školama. Na temelju te statistike možemo samo zaključiti kako su protivnici vjeronauka u školama jedna velika manjina koja svoje osobne odluke želi silom nametnuti svima, što je ponašanje koje nije u skladu s demokratskim vrijednostima.
2.6. Prije je bilo bolje
Neki imaju lijepo iskustvo i sjećanje na župni vjeronauk iz svoje mladosti pa ga čak i pomalo idealiziraju, smatrajući da je to iskustvo bilo bolje od sadašnjeg vjeronauka i da bi stoga za Crkvu bilo najbolje da se vjeronauk vrati u župe. Prvo, dotični nemaju iskustvo vjeronauka u školi pa ne mogu znati iz osobnog iskustva je li danas gore ili bolje. Poznajem puno osoba kojima je vjeronauk u župi bio grozan zbog “neprilagodljivog” župnika, dok su mnogim učenicima školski vjeroučitelji bili najbolji profesori u školi i na njih ostavili dubok dojam. Naravno da znam i za obrnute situacije. Nijedno pojedinačno iskustvo ne možemo generalizirati.
Nadalje, župna kateheza nije isto što i školski vjeronauk: ciljevi su im različiti. Kateheza uvodi i ucjepljuje djecu u život Crkve i župe te je namijenjena samo vjernicima, dok vjeronauk pomaže osobnu vjeru i promiče školske ciljeve kao što su dijalog, kritičko promišljanje, upoznavanje kulture itd.
Posljednje, imati vjeronauk u župi u sadašnjem obujmu praktički je nemoguće. Sumnjam da postoji ijedna župa koja može zaposliti tri vjeroučitelja i osigurati prostor za 80 sati nastave tjedno kako bi zadovoljila potrebe samo jedne osnovne škole. A gdje su još srednjoškolci! Ovakva bi organizacija na kraju dovela do toga da učenici moraju mjesečno plaćati nekoliko stotina kuna kako bi se osigurale plaće vjeroučitelja, ali i – pazite sad ovo – najam prostora u lokalnoj školi za održavanje župnog vjeronauka, jer župe nemaju toliko prostora. Ne treba ni spominjati da je danas djecu zbog izvanškolskih aktivnosti jedva moguće dovesti na nedjeljnu misu i pripravu za krizmu, a kamoli redovito na vjeronauk. Malo bi koji roditelj mogao podnijeti takav teret, a župa niti jedna. Nekad je vjeroučenika bilo znatno manje, svećenika više, a program je, budimo iskreni, bio puno siromašniji. Realno, alternativa vjeronauku u školi nije vjeronauk u župi, nego nikakav vjeronauk. To bi bitno narušilo vjerske slobode, koje podrazumijevaju pravo na odgoj u vjeri.
3. Argumenti za vjeronauk
Krenimo sada redom nabrajati argumente koji idu u prilog tezi da je vjeronauku ne samo mjesto u školi nego i da je takav vjeronauk nužan i vrlo koristan za cijelo društvo.
3.1. Antropološki
Vjeronauk kvalificirano promišlja religijska i vjerska pitanja te pomaže učenicima da se ozbiljno suoče s konceptima vjere i religioznosti, s pojmovima istine, sveopćeg smisla, religioznog tumačenja čovjeka i svijeta, vrednotama koje usmjeravaju ljudski život te s pitanjem čovjekova odnosa prema Bogu (tj. transcendentnom) i životne odgovornosti koja iz tog odnosa proizlazi. Vjeronauk čovjeku pomaže odgovoriti na temeljna ljudska pitanja: tko sam ja, koji je smisao svega, kako biti sretan? Krizmanike redovito pitam gdje se u školi uči o ovim stvarima i njihov je odgovor uvijek: samo na vjeronauku. Škola ne smije ostati tek na tome da djecu nauči praktičnim stvarima jer bi se u tom slučaju lako moglo dogoditi da ljudi počnu napredovati kroz život sto na sat, ali u krivom smjeru.
3.2. Kulturno-povijesni
Vjeronauk na kompetentan način uvodi u razumijevanje kršćanske vjere, koja je oblikovala život i kulturu hrvatskoga i većine europskih naroda, a koja se i danas živi u Crkvi kao autentičnom tumaču kršćanske predaje i nezaobilaznom čimbeniku suvremenog društvenog života. Bez upoznavanja s vjerom, pa makar i čisto informativno, čovjek ostaje zakinut za mogućnost cjelovitog doživljavanja i shvaćanja kulture u kojoj živi i povijesti koja je oblikovala naše društvo.
3.3. Društveni
Vjeronauk uči relativizirati sve ovosvjetske, neopravdane zahtjeve za apsolutnošću te tako osposobljava učenike za izgradnju kritičkog i angažirano-djelatnog stava prema stvarnosti i životu. Poglavito čuva od površne vjere i fundamentalizma. U raznim sektama i ideologijama završavaju uglavnom oni koji se najvažnijim životnim pitanjima nisu puno bavili, pa su na kraju prihvatili vrlo plitke odgovore. Osobu koja je kvalitetno oformljena u vjeri vrlo je teško izmanipulirati na ovom području. Nadalje, Crkva svojim utjecajem u zbornici i sudjelovanjem u školstvu može spriječiti potencijalno štetno hirovito prepuštanje djece neprovjerenim školskim strujanjima, teorijama ili pedagoškoj modi. Jako je dobro za samo školstvo da unutar sebe ima institucionalni korektiv kakav je katolički vjeronauk, koji ga može čuvati od zastranjenja.
3.4. Teološki
Naučavanje i navještaj evanđelja temeljno je poslanje Crkve i osnovni razlog zašto Crkva toliko ulaže u školski vjeronauk: to je ono čime se ona bavi i oduvijek se bavila. Vjeronauk u školi nije moda, nego je tamo od početaka školstva.
3.5. Crkva ima koristi od vjeronauka
Školski vjeronauk je izazov za Crkvu da promisli odnos kršćanske vjere prema temeljnim pitanjima čovječanstva te da iz perspektive Božje objave promišlja i odgovara na aktualna društvena pitanja i vječna pitanja o smislu.
Teološki i sustavan pristup vjeri koji je svojstven vjeronauku čuva vjeru od zanesenjaštva i od toga da bude u suprotnosti s razumom. Školski vjeronauk također djeluje protiv društvenog i intelektualnog izoliranja Crkve jer se po njemu ona neprestano susreće s ljudima različitih uvjerenja.
Nadalje, vjeronauk je privilegirano mjesto susreta i dijaloga Crkve s udaljenim kršćanima, gdje ona sluša njihovu kritiku, s njome se sučeljava i čini je plodnom za život Crkve.
Crkva preko vjeronauka susreće distancirane članove, učenike i roditelje. Vjeroučitelj je također svojevrstan predstavnik Crkve koji djeluje u zbornici među svojim kolegama, donoseći radosnu vijest gdje drugi ne mogu.
3.6. Vjeronauk je pedagoški utemeljen
Svaki čovjek teži za smislom. Religija, ako je tumačimo u najširem kontekstu (koliko god nama katolicima to zvučalo primitivno i površno), nudi smisao svijeta kroz odnos prema nadnaravnom. To je nešto bez čega nijedan čovjek ne može živjeti. Učenici se kroz određene događaje (susret s vjernicima), životna iskustva (patnja, smrt) i kulturu (građevine, blagdani, izreke, nazivi) susreću s vjerskim pitanjima. Škola je dužna učenicima posvijestiti i kompetentno protumačiti religiozno poimanje života. Ako škola ne pruži kvalitetan i sustavan odgovor koji je u skladu s ljudskim pravima i razumom, učenik će naići na vrlo loše odgovore u raznim ideologijama i kultovima, koji će ga usmjeriti prema ekstremizmu i nerazumnosti. Vjeronauk ne indoktrinira, ne dogmatizira i ne odgaja vjerske fanatike, nego upravo izostanak vjeronauka tome pridonosi.
Zaključak
Vjeronauk je u školi bio prisutan od samih početaka školstva, a izbacivan je isključivo diskriminatornim odredbama totalitarnih sustava. Njegov je doprinos promoviranju školskih vrijednosti neprocjenjiv. U ime vrijednosti poput sekularnosti, laicizma, pluralizma i tolerancije želi se iz škola izbaciti katolički vjeronauk, a da se pritom ne uviđa kako je on jedan od glavnih promotora tih istih vrijednosti. Upravo vjeronauk djecu uči razlikovanju svjetovne i duhovne stvarnosti te, sukladno tome, i razdiobi vlasti na tim područjima. Vjeronauk učenike upoznaje s drugim religijama i vjerskim tradicijama te uči vrednovanju svega pozitivnog. Odvajajući grijeh od grešnika, uči prihvaćanju svakoga čovjeka i pred učenike stavlja imperativ da u svakoj situaciji donose pravedne odluke. Izobrazba na vjerskom području nužna je za školstvo jer bi bez nje učenik ostao bitno osakaćen. U našoj zemlji, gdje je država na sebe preuzela brigu za prosvjetu, isključivanje jedino vjerske naobrazbe, kojim god to izgovorom bilo opravdano, predstavljalo bi čistu diskriminaciju koja bi dugoročno donijela nesagledivu štetu učenicima i cjelokupnom društvu, kao što svako isključivanje sustavne naobrazbe o bilo kojem području ljudskog života donosi porast primitivizma, fanatizma i nečovječnosti. Stoga pravo pitanje nije je li vjeronauku mjesto u školi. Neki bi oblik vjerske naobrazbe trebao biti obavezan za sve učenike, a rasprave bi se trebale voditi tek oko modela i sadržaja takvog obrazovanja.
- 14. rujna 2019."

Ohrabrenje    Kontaktirajte pokretača peticije