Osudjeni nasilnik Stipe Pudja siri lazi protiv hrvata u njemackoj

Mnogi smatraju kako je glavni razlog medijskih napada Stipe Puđe na Miju Marića upravo Josip Perković, kojeg su Puđa i Josip Juratović, socijaldemokrat iz Bundestaga, pokušali zaštititi od izručenja njemačkim vlastima. Javnosti je, naime, malo poznato kako su upravo preko njih dvojice, Vesna Pusić i Zoran Milanović pokušavali stupiti u kontakt s njemačkim vlastima kako bi spriječili Perkovićevo izručenje.

Kada je prije nešto više od godinu dana, novinar Stipe Puđa iz Frankfurta, preko svog mjesečnika i portala Fenix počeo neviđenu medijsku kampanju u iseljeništvu protiv istaknutog iseljeničkog aktiviste Mije Marića, nitko nije znao ni kako će to završiti, ni koja je prava pozadina tih napada.

Izbezumljeno medijsko blaćenje dugogodišnjeg predsjednika Hrvatskog svjetskog kongresa (krovne institucije iseljenih Hrvata diljem svijeta), te predsjednika HSK Njemačke, koje je poduzela osoba koja se predstavlja za “glavnog urednika inozemnog izdanja Večernjeg lista”, nanijelo je veliku štetu ugledu Hrvatskom svjetskom kongresu u Njemačkoj. Dovelo je i do toga da su mladi iz HSKNj-a izgubili povjerenje i više ne žele ni volontirati (jer su vidjeli što se događa onima koji pošteno i časno rade za hrvatske nacionalne interese), što je upravo tragično s obzirom da je potrebno osigurati podmladak u hrvatskim udrugama, koje će u suprotnom izumrijeti. Time je Puđa društvenom životu Hrvata u Njemačkoj nanio – nemjerljivu štetu.
Miju Marića velika većina Hrvata u iseljeništvu i domovini doživljava kao jednog od najistaknutijih lobista Hrvata izvan RH, pa je napad na njega dobro uzburkao veliku zajednicu Hrvata u Njemačkoj koja broji gotovo pola milijuna osoba s hrvatskim korijenima. No, tajming za početak napada na Marića nije slučajno izabran. Naime, u Njemačkoj je nedavno počelo povijesno suđenje šefovima Udbe, Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču, koje je trebalo označiti i konačni početak lustracije u Hrvatskoj.
Poznato je, naime, da su strukture bivše Udbe pokušavale na sve moguće načine spriječiti njihovo izručenje Njemačkoj, gdje su osumnjičeni za ubojstva istaknutih hrvatskih emigranata tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. No, uz to trebalo je ušutkati i sve one koji su se angažirali u korist nedužnih žrtava, koji su godinama medijski razotkrivali krvoločnost jugoslavenske diktature, i koji su stvarali pritisak na Njemačku (kada se to već nije željelo napraviti u Hrvatskoj), da osudi zločince kako bi se konačno završilo jedno crno povijesno razdoblje za Hrvate. A Mijo Marić je bio jedan od najaktivnijih hrvatskih iseljenika koji se zauzimao za žrtve, vršeći pritisak na njemačke vlasti.

Lobist koji nije želio ući ni u jednu “partiju”

Promatrajući metode i tajming kada je Udbina novinarska kamarila u Njemačkoj krenula blatiti gospodina Marića, opravdano se postavlja pitanje: ima li suđenje u Münchenu veze s kampanjom novinara Stipe Puđe protiv Mije Marića, odnosno, je li Puđa djelovao po nalogu obavještajnih struktura? Da bi se rasvijetlila moguća veza, odnosno motivi Stipe Puđe, potrebno se prisjetiti se djelovanja mladog hrvatskog iseljenika Mije Marića koji je s godinama postao jedan od najutjecajnijih Hrvata u dijaspori.
Taj 39-godišnji obiteljski čovijek danas radi kao menadžer za inovacije u Deutsche Telekomu, a već 15-ak godina djeluje u hrvatskim udrugama u Njemačkoj i iseljeništvu. Kao član kršćanske obitelji stasao je u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Berlinu, gdje je bio uključen u sve aktivnosti. Postao je prvi predsjednik Hrvatskog svjetskog kongresa i HSK-a Njemačke iz kruga mlađe generacije. Dobri poznavatelji prilika u Njemačkoj ga opisuju kao visokoobrazovanog, vrlo angažiranog i prije svega poštenog čovjeka koji je hrvatski utjecaj u Njemačkoj podigao na neviđenu razinu.
Poznati su njegovi redoviti sastanci s kancelarkom Angelom Merkel i njegovo savjetodavno djelovanje u Kanzleramtu. Unatoč njegovom kršćansko-demokratskom opredjeljenju, nije, za razliku od svojih prethodnika, postao član HDZ-a niti bilo koje druge hrvatske stranke, pa nije iskoristio HSK kao odskočnu dasku za hrvatsku politiku. To mu je bila prva – “pogreška”. Mnogi su i u Hrvatskoj čuli za njegovo djelovanje kroz prosvjede za hrvatske generale diljem Njemačke i u Den Haagu. Godinama se angažirao na svim temama koje se tiču iseljenika, kao što je dopisno glasovanje, uvažavanje njihovih zahtjeva i stajališta i slično.

Ne diraj “lava dok spava”

Međutim, onog trenutka kada se počeo u njemačim institucijama i medijima otvoreno zalagati za udbaške žrtve, za lustraciju u Hrvatskoj, ukazujući na totalitarni jugoslavenski sistem i progon počinitelja najstrašnijih zločina, Marić je očito dospio na crnu listu udbaških ostataka u Hrvatskoj i inozemstvu. Također je 2010. podržao zahtjev da se Titu post-mortem oduzme najveće njemačko odličje, pa je u utjecajnom njemačkom tjedniku Der Spiegel objavio veliki članak pod naslovom “Titovi tajni ubojice”. To mu je bila druga “pogreška”. Nekoliko se godina osobno i kroz HSKNj i kroz HSK zauzimao za pravdu žrtava Titove ubilačke mašinerije.
Tako su se napadi na Marića počeli događati u trenutku kada se HSK Njemačke našao na vrhuncu uspjeha – pomlađeno je i profesionalizirano predsjedništvo zadnjih godina, te prošireno članstvo na više od 75 hrvatskih udruga iz cijele Njemačke. Sistematski su radili na što jačem hrvatskom lobiju, te stvorili napokon jasan glas Hrvata kao pete po veličini migrantske skupine u Njemačkoj, među najbolje integriranima u njemačko društvo. Uspješno su provodili humanitarne i kulturne projekte, zauzimali se za istinu o Domovinskom ratu, organizirali globalne akcije za hrvatske generale itd. Istodobno su postali vrlo priznati među njemačkim političkim čelnicima, pa su se hrvatski stavovi počeli uvažavati u njemačkoj politici. Uspostavili su kontakte u svim relevantnim ministarstvima i institucijama. I to je, jasno, nekome zasmetalo. I to bila treća Marićeva “pogreška”. A, onda je – “krenulo”…

Osuđeni nasilnik

Tako je Miju Marića kao iskrenog domoljuba, novinar Stipe Puđa sa svojim suradnicima, čak pedesetak puta razapeo u raznoraznim tekstovima, bez da mu je dao pravo demantija. Na kraju su se sve optužbe – za navodnu isplatu honorara i nepotizam – pokazale kao laž i obična manipulacija, no šteta je ostala. Jedini cilj je očito bio raskol među Hrvatima u Njemačkoj, toliko puta viđen u prošlosti. Ako su neki mislili da su udbaške metode iz prošlosti mrtve, sada su se najbolje mogli uvjeriti kako su one i danas itekako žive.
A tko je, zapravo Stipe Puđa, i odakle crpi moć da doslovce radi što hoće? Za njegovo dugogodišnje “novinarstvo” u dijaspori, mnogi Hrvati tvrde kako se radi o običnom “reket novinarstvu”. Instrumenti ucjenjivanja je, pored Večernjeg lista, Fenix portala i istoimenog lista, i tzv. Večernjakova domovnica. Mnogi ga se u Njemačkoj plaše, jer ih u svojim medijima može lako oblatiti, ako mu nisu po volji, a onda je dokazivanje istine dug i mukotrpan posao.
Nakon naših prvih napisa o incidentu za Dan državnosti u Frankfurtu ove godine, javili su nam se brojni Hrvati u Njemačkoj pismima i mailovima u kojima su se tužili na Puđino djelovanje i ucjene na koje nisu željeli reagirati ni u Večernjem listu, iako je, zapravo, riječ o vrlo incidentnom čovjeku koji ima bezbroj tužbi s pojedincima i medijima, odnosno o čovjeku koji je osuđeni nasilnik, a svoje “metode” je, pred brojnim svjedocima, demonstrirao i nedavno kada je napao kolegu Zorana Paškova, o čemu se tjednik 7Dnevno usudio pisati.

HDZ-ovac koji je dobar sa SDP-ovcima

Puđa se među iseljenicima oduvijek predstavljao kao HDZ-ov čovjek, no ni to mu nije smetalo da odlično surađuje s Josipom Juratovićem, socijaldemokratom iz Bundestaga koji je napadao hrvatske generale dok su trunuli u Haagu. Zajedno su i nebrojeno puta prozivali Marića kada je dizao glas protiv Udbe.
Mnogi smatraju kako je glavni razlog napada na Marića, upravo Perković, kojeg su Puđa i Juratović pokušali zaštititi od izručenja njemačkim vlastima. Naime, javnosti je malo poznato kako su upravo preko njih dvojice, Vesna Pusić i Zoran Milanović pokušavali stupiti u kontakt s njemačkim vlastima kako bi spriječili Perkovićevo izručenje, no, njemački sud nije imao milosti.
Dobro upućeni u njemačke prilike tvrde kako je Puđin jedini cilj uvaliti se u neku diplomatsku fotelju, ako njegovi opet dođu na vlast, ali sada ga itekako smeta etiketa – osuđenog nasilnika. Hoće li ga na kraju Karamarko i Brkić ipak prigrliti zbog nekih medijskih usluga, poput dijeljenja 500 besplatnih primjeraka Večernjeg lista na proslavi misije u Frankfurtu (radilo se o broju u kojem je bio intervju s bivšim Sanaderovim ministrom Hebrangom koji je napao predsjedničkog kandidata Milana Kujundžića), treba vidjeti, ali ako ne budu oni, možda će mu se “odužiti” neki drugi.
Upravo je nevjerojatno kako je Puđa uspio sakriti svojim poslodavcima i široj javnosti činjenicu da je osuđeni nasilnik kojeg je Frankfurtski sud 2012. godine, nakon četverogodišnjeg suđenja, pravomoćnom presudom osudio zbog fizičkog napada na dugogodišnjeg novinara Večernjeg lista iz Nürnberga, Dinka Rogošića. Očito Puđa ni pod koju cijenu ne želi prihvatiti etiketu osuđenog nasilnika u demokratskoj Njemačkoj, u kojoj vladaju red i rad, a prava i sloboda medija i građana se poštuju iznad svega. Puđi, koji se i dalje predstavlja kao urednik inozemnog izdanja Večernjeg lista, pravomoćna presuda Frankurtskog suda očito puno ne znači – o njoj nije nikada javno kazao ni riječi, a očito je da nije obavijestio ni svoje šefove u Večernjem i HDZ-u.